Kako reče jedan Francuz: "Toliko volim život da ne znam što bih bez njega radio". S idejom smrti nijedan normalan čovek se ne miri lako i svaka civilizacija treba na ovaj ili onaj način riješiti problem efermnosti i kratkoće ljudskog postojanja. Ovaj problem su neka društva i pojedinci rješavali težnjom da se ostavi trag, trajna uspomena potomstvu, težnjom koja je prisutna kod većine heroja, pa i negativnih heroja tipa Herostrata. Sam seksualni nagon, kao i nagon za razmnožavanjem posljedica su istog nastojanja da se ostavi neki trag, neki nastavak sopstvenog ja.

Ipak, najčešće se ovaj izraz tražio u religiji. Čovek je sklon vjerovati u ono što mu godi: da će vječito trajati, da će poslije ovozemaljskih doći "vječita lovišta". Manje više sve religije, bilo da  propovedaju  zagrobni život ili reinkarnaciju, bilo da prijete paklom ili obećavaju raj, daju vjernicima nadu na besmrtnost, iluziju da smrt nije kraj, nego da je početak nečeg značajnijeg i dugotrajnijeg.

Čovjek, počevši od primitivnog plemena pa do suvremenog društva masovne potrošnje, suočen s tijelom umrlog ispunjen je proturiječnim osjećanjem. S jedne strane strah od smrti, od utvara, užas od naginjanja nad provaliju koja nas sve očekuje; s druge strane, prisutna je ljubav prema bliskom pokojniku, koji je još tu, koji je doskora bio živ i aktivan. Ovo proturiječno osjećanje i daje pečat pijetetu prema smrti i umrlom. Ta tanatofilija (naklonost prema smrti) ima i šire domašaje. Ona se ogleda u učenju o herojskoj ili mučeničkoj smrti, propagiranju samoubojstva u određenim uvjetima (harikiri, samospaljivanje budista). U izvjesnoj mjeri posljedica tanatofilije jeste i kult predaka koji zapažamo i kod primitivnih naroda, a koji je naročito razvijen u nekim starim civilizacijama (Rim, Grčka, Japan, Indokina), pa ni danas nije sasvim iščezao.