Kako je u tijesnom prostoru, omeđenom gradskim zidinama, bilo malo prostora i za žive, teško je bilo ukopati sve umrle. Groblja su postala prenatrpana, ali to nije bilo dovoljno. Povremeno su otvarani grobovi, kosti vađene i smještene u kosturnicu (ossarium ili ossuarium) da bi se napravilo mjesta za nove ukope.

Prigodom epidemija, koje su bile česte, umrli su obično smještani u zajedničku raku. Ponekad nije bilo dovoljno ljudi ni za normalno obavljanje ukopa. Glad, koja je redovito pratila epidemiju, dovodila je do toga da su ljudi iskopavali leševe i jeli ih. Tako je u Švicarskoj zabilježeno: "Iskopavali su leševe i proždirali ih, jači ubijali slabije ... da utaže glad". Sličnih pojava bilo je i u našim krajevima. U sadašnje vrijeme (XVII. st.) pustio je gospod na srpsku zemlju prvo pomor, a potom i opet mač i pomor zajedno i plenjenje i glad ljutu, da su ljudi srpski jeli meso pseće i meso ljudi mrtvih". U to vrijeme fratri bilježe: "U Banoj Luci koga bi objesili (vješali), obnoć bi ga gladni ljudi svega izili".

Groblje je bilo smatrano za svetu zemlju. Nekim kategorijama ljudi bilo je uskraćivano pravo na ukop u ovu zemlju: jereticima, samoubicama, grešnicima, a povremeno i nekim zločincima, pa i zelenašima.

Naravno da ni u smrti nema jednakosti – vladari i plemstvo imaju pravo na sahranu u samoj crkvi ili podižu sebi velelepne grobnice. Krakovska katedrala je služila kao obiteljska grobnica poljskih kraljeva, a sličnih pojava je bilo u drugim zemljama. Ovaj primjer je slijedio i Aleksandar Karađorđević podigavši crkvu na Oplencu kao obiteljsku grobnicu.