Nužno je ukazivati na neophodnost za zaposlenike pogrebnih službi da u osnovi poznaju narodne običaje vezane za smrt i sahranjivanje, kao i vjerski pogrebni ritual.

Nekada se kod naših naroda, a i danas ima ostataka ovih pojava, izražavala zapuštenošću, šišanjem kose i brade, a žene grebanjem lica sve dok se ne okrasta. Najbliži su se povlačili iz društva i ta izolacija je mogla trajati čak i tri godine. Kuća, iz koje je umrli ili preminuli isticala je crni barjak. Zakonik kneza Danila I. od 1943. (članak 89.) zabranio je neke od ovih nazadnih običaja, ali se u tome nije uspjelo.

Raskopavanje grobova i krađa mrtvaca oduvijek su u narodu smatrani za najteži grijeh. Ipak se dešava da sama obitelj raskopava grob umrlog. Ovo stoga što ga želi još jednom vidjeti, ili vidjeti da li je istrulio jer se vjeruje da leš onoga koji je imao teške grehove ne može istruliti. Nekada se grob raskopavao da se umrli ne bi povampirio.

Tihomir Đorđević je zabilježio još mnoge ovakve običaje. Primjerice, kada umre momak ili djevojka, pogreb dobiva elemente svadbe. Ako se do tijela umrlog ne može doći, kad je umro u  dalekom svijetu, ratu, na putu ili u nepoznatom mjestu, onda se organizira sahrana i pogrebni ceremonijal kao da je on tu.

Neki od pogrebnih običaja su došli s kršćanstvom ali su mnogi podrijetlom iz pradavnih prakršćanskih vremena. To je slučaj s karminama ili daćama (podušja) - ritualnim gozbama i pijankama poslije ukopa ili poslije određenog broja dana. Vjera u zagrobni život je utjecala i na običaj građenja "kuće" za mrtve (dolmeni, kurgani, grobnice). Iz tog razloga se u grob polažu darovi u hrani i piću skupa s posudama, običaj koji vodi podrijetlo još od paleolitika. Pored toga sahranjuju se i nakit, alati, kola, žrtve u životinjama ili ljudima. Žrtve su kasnije zamijenjene simbolima u obliku malih figura.

Vjerovanje u štetan utjecaj i demonsku moć pokojnikove duše koja, oslobođena tijela, luta svijetom, dovodi do simbolične zaštite: pokojnik se nastoji zaplašiti bukom ili postavljanjem magičnih zapreka. Mrtvo tijelo se okiva ili vezuje, za sprovodom se baca kamen ili proliva voda, kako se pokojnik, ne bi povratio, na mjesto gdje je ukopan zgrće se gomila kamenja. Da bi se duša, koja se vije oko živih, umilostivila, treba je hraniti, otuda karmine i običaj Badnjaka. Običaj polaganja umrlog na zemlju također ne potiče samo iz asketskih ideja kršćanstva, već iz davnih vremena. U njemu se simbolizira predavanje umrlog materi zemlje iz koje je ponikao, kao i zaštita od neprijateljskih demona.

Mnogi narodi su mišljenja da sve što dođe u dodir s mrtvacem postaje nečisto, osobito stvari za osobnu uporabu, posteljina, namirnice. Rusi su ranije posteljinu na kojoj je neko umro držali u kokošinjcu duže vremena da bi se pjetlovim kukurikanjem očistila ili su je bacali. Kod Srba se čak i kiselo tijesto i kruh u kući umrlog drže za nečiste, stoga se bacaju. Posteljina i odjelo u kome je neko umro morale su se oprati prije nego se počnu upotrebljavati, ali se nekad ne peru sa stvarima drugih ukućana.

Postoji i običaj pripremanja za vlastitu smrt. Pojedinci koji predosjećaju da su pri kraju života, ne želeći da ih smrt dočeka nespremne, odvajaju novac namijenjen sahrani (tzv. smrtnina, ukopina), nabavljaju spremu za ukop, prave ili kupuju lijes, spremju tzv. počast (npr. hrane ovnove ili druge domaće životinje) kojom će se ugostiti sudionici u njihovoj sahrani, daju sebi podušje (prekadu) još za života. Kada je, prigodom opsade Sigeta, Nikola Zrinjski krenuo u posljednji juriš na Turke, stavio je u pojas nekoliko zlatnika za ukop. Tihomir Đorđević navodi kao primjer i postupak čuvenog prirodnjaka Josipa Pančića koji je sebi nabavio daske od omorike (vrsta koju je on prvi otkrio) i koje je čuvao da bi se od njih sačinio lijes u kome će biti sahranjen.

Pored poznavanja običaja vezanih za smrt i sahranjivanje, potrebno je da uprava groblja ima uvid i u temeljne elemente vjerskog obreda i smisla simboličnih radnji koje poduzimaju pripadnici različitih vjerskih zajednica, što može pridonijeti boljem razumijevanju između pogrebnih poduzeća i pripadnika brojnih konfesija u našoj zemlji.

Kod muslimana je običaj da čim smrtnik umre, njegovo tijelo bude položeno na nosila, glavom okrenuto u pravcu Meke. Tada počinje ritual pranja mrtvaca (gusl.). Onda se tijelo uvija u čaršav i pristupa čitanju molitve (salat  al-đinaza), bilo u kući umrlog ili u džamiji. Mrtvac se, prekriven sagom ili husarom žurno nosio do groblja (nekad i trčećim korakom). Obično se kopao dubok grob kako bi se mrtvac u njemu mogao uspraviti kad bude zvan na odgovornost. Izmoli se prvo poglavlje "za pokoj duše" iz Kurana (Fatiha). Tijelo umrlog se uvijek polaže na desnu stranu, s licem okrenutim ka Meki. Treći dan se grob posvećuje ponovno, uz recitacije iz Kurana. Groblje se ne ukrašava ornamentima, jedino strana na kojoj leži glava biva označena kamenom ili drvenim obilježjem.

Kod kršćana katoličke vjeroispovijedi, katolika, umrli se također prvo okupa, onda polaže u pogrebni lijes s prekrštenim rukama na grudima. Lijes se izlaže u kapeli, gdje svećenici čitaju mise za pokoj umrlog. Prigodom sahrane čitaju se odgovarajući religiozni tekstovi. Kratko vrijeme nakon ukopa daje se misa "zadušnica", kao i na godišnjicu smrti.

Kod kršćana koji pripadaju pravoslavnoj crkvi obred sahrane je sličan. Pop čita opelo bilo u kući bilo u kapeli, odnosno crkvi, a na dan pogreba se daje tzv. podušje. Daće, tj. nuđenje jela i pića za pokoj duše, običaj iz prekršćanskih vremena - idu ovim redom: pojutrenje (drugi dan po sahrani), trećina (treći dan), sedmina ili sedmica (sedmi dan), devetina, četeresnica (četrdeset dana), polugodina, godina ili godišnjica, pa onda zadušnica. Zadušnice mogu biti uskršnje, petrovske, velikogospojinske, božićne, a negdje i jesenje - mitrovske ili "velike" zadušnice. Ovom treba dodati i ustanovu zadužbina ili raznih dobročinstava koja se čine umrlima za dušu, odnosno da bi se očuvala uspomena na umrle.

Kod židovskih vjernika stav je religije da pogreb mora biti što jednostavniji, lijes što skromniji, sahrana bez cvijeća i vijenca (mada se danas ovaj običaj napušta). Čim je smrtnik umro čita se zaupokojena molitva na starožidovskom i pali jedna svijeća koja gori dok se pokojnik ne iznese iz kapele. Kada je pokriven lijes čita se Kadiš, to obično čini najbliži srodnik a ne rabin. Ranije je vladao običaj da žene ne idu do rake. Žalost traje mjesec dana i prije isteka tok roka ne odlazi se na groblje. Muškarci se ne briju u znak žalosti sedam dana (ranije mjesec dana). Spomenik se može podići tek po isteku jedanaest mjeseci od dana sahrane.

Kao što smo naglasili, običaji vezani za pogrebni ritual su dio emocionalno najosetljivijeg ponašanja čovjeka i društvene skupine. Biti će potrebno dosta vremena i truda da naše društvo stvori nove običaje u ovom području, više usklađene sa zahtjevima moderne civilizacije, Prisutnost religije u ovim običajima nije ni slučajno niti, sa stajališta njene izvorne inspiracije, nefukcionalno. Svaka racionalizacija pogrebnog rituala je vrlo osjetljivo pitanje, koje zadire u povijesno i kulturno biće danog naroda. Mora se voditi računa o tradicijama, etičkim i duhovnim vrijednostima, o osobenostima religioznog opredjeljenja. Svaka promjena običaja kao i institucionaliziranih moralnih i religijskih oblika ponašanja je relativno spora, zahtjeva strpljenje, traži ubjedljivu argumentaciju i trajan obrazovni rad, a odbacuje nasilno ukidanje i zatiranje, koje uvijek dovodi do nepovjerenja i još jačeg vezivanja za predrasude.