Portal JKP Pogrebno Subotica - Pogrebni ritual
  • Lorem ipsum dolor 1

  • Lorem ipsum dolor 2

  • Lorem ipsum dolor 3

  • Lorem ipsum dolor 4

  • Lorem ipsum dolor 5

 

Pogrebni ritual - pro et contra

Poseban problem predstavlja pogrebni ceremonijal. Čak i kada se rastajemo s nekim na kolodvoru, osjećamo potrebu reći nešto svečano i značajno. Kolika je tek ta potreba kada se rastajemo zauvijek? Osim toga, smrt nas ispunjava posebnim osjećanjem. La Rochefoucauld je rekao: "U smrt se ne može netremice gledati kao što se ne može netremice gledati u Sunce". U ritualu prigodom sahranjivanja ogleda se stajalište društva i pojedinca prema smrti i životu, kao pijetet prema umrlom.
U staroj Kini u VI. i V. stoljeću prije n. e. Konfucije i njegovi učenici isticali su važnost ritualnog izvođenja pogreba i oplakivanja. Poslije  toga je  reformator Mo Ti, sukladno svojoj filozofiji utilitarizma, smatrao da su pogrebni obredi nepotrebni i bez ikakve korisiti. Međutim, u II. i I. s. prije n. e. dva sljedbenika Konfucija, kritizirali su ovakvo stajalište. Iako obredi nemaju neki neposredno koristan cilj, tvrdili su ovi učeni ljudi, ipak imaju važnu društvenu funkciju. Oni su sređen i uljepšan izraz osjećanja svojstvenih jednoj društvenoj situaciji. Prema tome, oni služe da uznesu i oplemene ljudske emocije. Sudjelovanje u obredu razvija i obogaćuje ona osjećanja u svakom pojedincu od koga ovisi sam društveni poredak.
 
rituali

Nova sociologija religije poznaje dva osnovna stanovništa o posmrtnim ritualima i podjednako ih smatra vrijednima. Jedno je funkcionalističko (primjerice Bronislav Malinovski) i ono drži da su posmrtni običaji i socijalni mehanizmi za ponovno prilagođavanje ljudi i popuštanje napetosti koju smrt donosi. Čovjek mora proživjeti svoj život i uživati u njegovoj punoći, mora se plašiti njegovog prestanka.

A onaj koji je součen sa smrću okreće se obećanju života. Smrt i poricanje smrti - besmrtnost bili su uvijek, kao i danas, najčemerniji predmeti čovjekovih slutnji. Krajnja složenost čovjekovih emotivnih reakcija na život nužno nalazi sličnost u čovjekovom stajalištu prema smrti. Samo što se za života široko prostiralo i manifestiralo u nizu iskustava i događaja ovdje, u njegovom svršetku, sažeto je u jednu krizu koja izaziva žestoki i složeni izliv religijskih manifestacija. Obred prigodom ukopa znači - suprostavljanje silama straha, zaprepašćenosti, demoralizacije i pruža najača sredstva za reintegraciju uzdrmanog jedinstva skupine, ponovno uspostavljanje njezinog morala.

Čitava moderna filozofija egzistencije posmatra čovjeka kao biće koje je osuđeno na smrt (Sein zum Tode) a strah od smrti - bolest na smrt (Krankheit zum Tode) kao osnovnu komponentu svake ljudske situacije.

Drugo stanovnište sociologije religije je strukturalističko. Prema njemu posmatrani rituali teže ka stvaranju napetosti kako bi se ispoljile i potvrdile temeljne društvene vrijednosti dane socijalne skupine (npr. kod Emila Durkheima).

Snaga mnogih religija je u tome što zadovaljavaju jednu temeljnu potrebu čovjeka i okružuju smrt ritualom i pijetetom. Kršćanska crkva je obilježavala grobove svojih vjernika svojim simbolom - križom. Tako se javlja znak jednakosti između simbola smrti i vjerskog simbola, tako mrtvi vojuju za vjeru.

Kao što postoji vakum između jednog morala  koji je odbačen i drugog koji tek nastaje, tako se osjeća praznina i u pogledu ceremonijala. Važni ljudi, oni koji su za života zapaženi, zapaženi su i u smrti, njihova sahrana ima elemente obreda. Ali što učiniti za običnoga čoveka?

Ovaj problem ne postoji samo u odnosu na smrt, već i u odnosu na rađanje i sve značajnije događaje u životu: sklapanje braka, diploma, zasnivanje radnog odnosa, odlazak u mirovinu. Ako postoji, kao što vjerujemo, potreba za svečanošću, za ritualom, nema sumnje da će ona na neki način biti zadovoljena. Samo je teško pomjeriti racionalnost i ritual, stvoriti racionalni obred. U paragrafima koji slijede nismo željeli odrediti elemente nekog novog pogrebnog rituala. Takav ritual se može zamisliti: npr. obvezno držanje govora, glazba (Lenjinov ili Betovenov pogrebni marš). Ipak smo smatrali da u ovakvoj osjetljivoj materiji, pogotovo u našoj zemlji u kojoj  se prepliću toliko različitih kulturnih i vjerskih utjecaja, svako nametanje može izazvati samo prkose i otpore. Možda bi se, radi potiskivanja vjerskog obreda, mogao slijediti primjer Mađarske. U njoj se prigodom sahrane onima koji ne žele vjerski obred daje besplatna glazba i ostale usluge koje imaju ritualni karakter. Da bi se tako nešto uvelo i u našoj zemlji, potrebno je prethodno riješiti neka pitanja, najprije financijska.

Ako je povijest učiteljica života, kakvi se zaključci mogu izvući iz povijesti groblja i sahranjivanja? Najprije - sam postupak s umrlima treba da je takav da ne ugrozi interese živih. Ovo se naročito odnosi na sanitarne mjere i na zaštitu okoliša. Zatim sama sahrana, kao i sve ono što joj prethodi i slijedi, mora na dostojanstven način da izrazi pijetet prema smrti uopće i umrlom. I na kraju - treba, u što je moguće većoj mjeri, poštivati bol srodnika i prijatelja, izaći u susret njihovim željama, ali uz nastojanje da se izbjegne neukus, pompa i besmisleno rasipanje, što pogrebnim poduzećima nalaže i određenu odgojnu funkciju.