I muslimani, kao i kršćani, vjeruju u zagrobni život. Međutim, njihovo vjerovanje ima i jednu osobito borbenu notu, koju kršćanstvo, barem ono iskonsko, nema. Prema Kuranu, onaj tko je dao svoj život u borbi za „pravu vjeru“ odlazi u carstvo nebesko.

Među muslimanima, osim određenog kupanja i molitvi, nije uobičajen drugi postupak s umrlima. Ipak je bilo i slučajeva balzamiranja. Kada je u pohodu na Ugarsku umro Sulejman Veličanstveni, njegov vezir, inače podrijetlom iz naših krajeva, Mehmed Sokolović, bojao se objaviti sultanovu smrt vojsci koja je bila usred bitke i osvajanja Sigeta (u čijoj je obrani sudjelovao Zrinjski). Po naredbi vezirovoj, tijelo je mumificirano. Povremeno je stavljano pored prozora na šatoru i javno izlagano, kako bi se stekao dojam da je sultan još živ. Tek kada je grad osvojen, na povratku u Beograd, nakon više od 40 dana, objavljena je smrt Sulejmanova.

Muslimani svoje mrtve sahranjuju u rake. Umrli se sahranjuju bez lijesa, a nad grobom se podiže spomenik – nišan s epitafom, U srednjem vijeku i na Istoku, kao i na Zapadu, nije se mnogo vodilo računa o javnoj higijeni. Često su groblja usred grada. Groblja muslimana odišu jednom posebnom atmosferom, manje su stroga, ne djeluju tako sjetno kao kršćanska.

Za pogreb značajnih ljudi, podizane su posebne grobnice, obično osmokutnog oblika, koje se zovu turbe. Nakon Kosovskog boja, podignuta je turba u kojoj su posmrtni ostatci Murata.

Bilo je u islamskom svijetu i pravih mauzoleja. Najpoznatiji i najljepši je Tadž Mahal, koji je sazidao šah Jahan svojoj ženi, lijepoj Montaz Zemani (nazvanoj još i Arzumund Benu, "željena žena"). Gradnja ovog mauzoleja, podignutog u XVII. stoljeću, trajala je preko dvadeset godina.