Lorem ipsum dolor 1
Lorem ipsum dolor 2
Lorem ipsum dolor 3
Lorem ipsum dolor 4
Lorem ipsum dolor 5
Ustrojstvo
Informacije
Arhiva sprovoda
Arhiva osmrtnica
Egipat
Nijedan narod nije toliko skrbio o svojim mrtvima kao što je to slučaj sa starim Egipćanima. Sam izraz "vječna kuća" je iz Egipta. Diodor sa Sicilije je pisao: "Egipćani prebivališta živih zovu skloništa, jer se u njima kratko boravi, grobove, nasuprot tome, zovu vječnom kućom, jer se u njima vječito ostaje. Zato oni ne pridaju puno pozornosti ukrašavanju kuća, ali ne zaboravljaju ništa šta je potrebno za raskoš njihovih grobova".
To je posljedica vjerovanja u besmrtnost duše. Duh koji je otputovao, jednog dana vratit će se u svoje zemaljsko tijelo. Duša je besmrtna, ali joj besmrtnost osigurava integritet tijela. Zato se pristupa balzamiranju. Bila je to prava manija konzerviranja za vječnost. Uz umrlog su ukopavani balzamirani psi, mačke, krokodili, pored sarkofaga nalazili su se ćupovi s pečenim kokošima, zaliveni s masti.
Islam
I muslimani, kao i kršćani, vjeruju u zagrobni život. Međutim, njihovo vjerovanje ima i jednu osobito borbenu notu, koju kršćanstvo, barem ono iskonsko, nema. Prema Kuranu, onaj tko je dao svoj život u borbi za „pravu vjeru“ odlazi u carstvo nebesko
Među muslimanima, osim određenog kupanja i molitvi, nije uobičajen drugi postupak s umrlima. Ipak je bilo i slučajeva balzamiranja. Kada je u pohodu na Ugarsku umro Sulejman Veličanstveni, njegov vezir, inače podrijetlom iz naših krajeva, Mehmed Sokolović, bojao se objaviti sultanovu smrt vojsci koja je bila usred bitke i osvajanja Sigeta (u čijoj je obrani sudjelovao Zrinjski). Po naredbi vezirovoj, tijelo je mumificirano. Povremeno je stavljano pored prozora na šatoru i javno izlagano, kako bi se stekao dojam da je sultan još živ. Tek kada je grad osvojen, na povratku u Beograd, nakon više od 40 dana, objavljena je smrt Sulejmanova.
Etrurci
Podrijetlo ovog naroda, čija je civilizacija dostigla vrhunac prije uspona Rima, kao i pismo nisu još odgonetnuti, uzgred da dodamo da se najduži tekst na ovom još nerazjašnjenom jeziku nalazi u Zagrebu, i predstavlja napis na omotu jedne mumije.
Etrurci su obično sahranjivali svoje mrtve u podzemne grobnice, gdje su silazili stubištem. Ponekad je na sarkofag stavljena skulptura pokojnika u poluležećem stavu. Neke podzemne grobnice (npr. hipogeja obitelji Volumni kraj Perude) pravi su luksuzni stanovi s više prostorija, ukrašenim stupovima, statuama i drugim stvarima. I drugi narodi sahranjuju uz mrtve; razne predmete, ali rijetko koji u toj mjeri koliko Etrurci. Etrurci, kao i kasnije Rimljani, u grobnice sahranjuju ne samo članove obitelji, već i oslobođenike, robove, klijente.
Pregled verskih kanona i narodnih običaja koji se odnose na smrt
Nužno je ukazivati na neophodnost za zaposlenike pogrebnih službi da u osnovi poznaju narodne običaje vezane za smrt i sahranjivanje, kao i vjerski pogrebni ritual.
Nekada se kod naših naroda, a i danas ima ostataka ovih pojava, izražavala zapuštenošću, šišanjem kose i brade, a žene grebanjem lica sve dok se ne okrasta. Najbliži su se povlačili iz društva i ta izolacija je mogla trajati čak i tri godine. Kuća, iz koje je umrli ili preminuli isticala je crni barjak. Zakonik kneza Danila I. od 1943. (članak 89.) zabranio je neke od ovih nazadnih običaja, ali se u tome nije uspjelo.Raskopavanje grobova i krađa mrtvaca oduvijek su u narodu smatrani za najteži grijeh. Ipak se dešava da sama obitelj raskopava grob umrlog. Ovo stoga što ga želi još jednom vidjeti, ili vidjeti da li je istrulio jer se vjeruje da leš onoga koji je imao teške grehove ne može istruliti. Nekada se grob raskopavao da se umrli ne bi povampirio.
Pročitaj više: Pregled verskih kanona i narodnih običaja koji se odnose na smrt
Srednji vek
U antičkom svijetu, u prvom redu u Grčkoj i Rimu, umrli se sahranjuju na grobljima koja su izvan grada. U srednjem vijeku ovakav princip je napušten. Civilizacija koja je uopće sva okrenuta "onom svijetu", malo srbi o higijeni i narodnom zdravlju. Mrtvi se sahranjuju unutar gradskih zidina, u zemljište koje je uz crkvu, a mnogi crkveni i svetovni velikodostojnici dobivaju pravo na grob u samoj crkvenoj zgradi. Nije čudo što se u tim uvjetima često javljaju epidemije, što "mrtvi" vojuju protiv "živih".
Uvodne napomene
»Svi narodi, čiji pogrebni rituali obuhvaćaju i sahranjivanje posmrtnih ostataka ljudi u zemlji, okruživali su mjesta na kojima ovi ostaci počivaju strahom i obožavanjem" - piše De Viser. Zaista, iako se postupak s mrtvima razlikuje od naroda do naroda i od jedne epohe do druge, u njemu dominiraju ove dvije naizgled suprotne ideje - strah od smrti i obožavanje smrti i umrlih. "Ničeg prirodnijeg nema od tanatofobije, straha od "one zemlje iz koje se niti jedan putnik vratio nije" (Hamlet).
Pogrebni ritual - pro et contra
Poseban problem predstavlja pogrebni ceremonijal. Čak i kada se rastajemo s nekim na kolodvoru, osjećamo potrebu reći nešto svečano i značajno. Kolika je tek ta potreba kada se rastajemo zauvijek? Osim toga, smrt nas ispunjava posebnim osjećanjem. La Rochefoucauld je rekao: "U smrt se ne može netremice gledati kao što se ne može netremice gledati u Sunce". U ritualu prigodom sahranjivanja ogleda se stajalište društva i pojedinca prema smrti i životu, kao pijetet prema umrlom.
Poseban problem predstavlja pogrebni ceremonijal. Čak i kada se rastajemo s nekim na kolodvoru, osjećamo potrebu reći nešto svečano i značajno. Kolika je tek ta potreba kada se rastajemo zauvijek? Osim toga, smrt nas ispunjava posebnim osjećanjem. La Rochefoucauld je rekao: "U smrt se ne može netremice gledati kao što se ne može netremice gledati u Sunce". U ritualu prigodom sahranjivanja ogleda se stajalište društva i pojedinca prema smrti i životu, kao pijetet prema umrlom.Francuska revolucija
Revolucija po pravilu želi promijeniti svijet, iznova otpočeti povijest. Francuska revolucija je uvela kult razuma i podizala hramove u čast ovoga kulta, ukinula je stari kalendar i uvela nove nazive za mjesece (termidor, furktidor, brimen, itd), počela je s novom erom u računanju vremena. Od ovih silnih reformi neke su pale u zaborav, ali su druge ostale (npr. metrički sustav).
Revolucija je željela ne samo izmijeniti život, već i smrt. Ukinute su privilegije, mogućnost sahranjivanja u crkvi. Uvedena je ona zabrana, za koju su Grci i Rimljani znali još na samim početcima svoje povijesti, zabrana sahranjivanja u gradu, oko crkava i u samim crkvama. Sve je više vođeno računa o narodnom zdravlju. Za vrijeme revolucije, godine 1973. u Lionu se, primjerice, ukidaju kršćanske pogrebne ceremonije i kao jedina utjeha urezuje se dlijetom na grobljima natpis – "Smrt je vječni san".
Gnjev revolucije nije mimoišao ni mrtve. Kraljevsko groblje Sent Denis bilo je oskrvnjeno, grobnice porušene, kosti razbacane. Neka stara groblja unutar gradova su pretvorena u parkove ili građevinsko zemljište. Podignut je u Parizu Penteon za sahranu najvećih ljudi francuskog naroda, političara, znanstvenika i umjetnika
Međutim, to vrijeme nakon revolucije i epoha liberalizma ostavili su u naslijeđe i neke loše pojave. Ovo se u prvom redu odnosi na neukus, na kič, koji još uvijek dominira u građanskim grobljima, a nije mimoišao ni nas. Tako naša gradska i seoska groblja često predstavljaju paradu deformiranog ukusa i natjecanja u nefunkcionalnom rasipanju sredstava, ona su revija stilova minulih epoha, ako uopće imaju nekog stila.
